Džigi Jovićević: Banane i šećerne trske, babini šipkovi, Šestica i Sedmica, košarkaši-kadeti i prvi album Katapulta
Izvor, foto: Barinfo
Autor: Željko Milović
Zoran Džigi Jovićević (1961) prvi je pjevač grupe „Katapult“, s kojom je snimio album „Jesenji vetar“, prvi urbani LP koji je govorio o topoličkim ulicama i lokalnim ljudima. Sve do vojske bio je perspektivni košarkaš “Mladosti”, a danas stoji iza desetogodišnje tradicije košarkaških “Vetarana grada Bara”. O tome je pričao u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara.
Rođen je na Cetinju, živio je prvih pet godina na Rijeci Crnojevića, i 1966. sa porodicom prešao u Bar, u kuću Lazara Lekića – Laza Kubanca, na po puta od Krstiputeva do Rampe.
-Lazo je bio specifičan, zanimljiv čovjek sa posebnim pogledom na svijet. Dugo je živio na Kubi i vratio se u poznim godinama. Sjećam se njegovih priča koje je govorio djeci.
Između dvije smokve imao je ležaljku i svako popodne je odmarao, kao i na Kubi. Imao je dvije banane posađene, 3-4 metra visoke, i to ne jednogodišnje, nego višegodišnje, redovno su davale plod.
Prvi je zasadio šećernu trsku u Baru. Nosio je šešir bijeli, veliki, i u gradu se izdvajao od svih- prisjeća se Džigi legendarnog Baranina.
Osnovna škola je bila, logično, “Meksiko”, na manje od 100 metara od kuće:
-Bila je to potpuno atipična, dvorišna škola. Učitelj mi je bio dobri Blagoje Marković, kad je jaka kiša padala prekorijevao nas je što smo uopšte dolazili i kvasili se.
Poznavao je navike đaka, ali i onih iz njihovih porodica, pa je nepogrešivo znao ko će i koliko učiti u školi. Odredio bi ko s kim da sjedi, s kim će da se druži, odmah je kapirao ko je u kakvoj poziciji.
Sjećam se okačenih zastava SFRJ i Meksika, ploče-zahvalnice toj državi, ali i pozornice sa dva zida, koji su služili kao paravan. Od 4. do 8. osnovne bio sam solista u horu kod nastavnika Halila Ravije.
Negdje 1970. u školi je napravljeno prvo barsko igralište za košarku, a na samom ulasku u kompleks škole bio je fudbalski stadion, pa put, pa Šarbaići. Ima ona izreka ‘Otišao je u babine šipkove’ kad je neko malo ‘onako’, a malo ko zna da je ta izreka nastala upravo kod OŠ ‘Meksiko’.
Kad bi neko šutnuo jače loptu na stadionu, pošla bi preko žice, u šipkove Šarbaića, pa smo morali da se zavlačimo. To su bili ti ‘babini šipkovi'”-.
U istoj školi je učitelj bio i Božo, Džigijev otac. Poslije je prešao u “Drugu osnovnu školu”, odnsono OŠ “Blažo Jokov Orlandić”:
-Otac Božo je radio u školi kao učitelj, ali ne pamtim da me je ikada sačekao nakon časova ili došao da razgovara sa nastavnicima. Mislim da Blagoja nije nikad kontaktirao. Bio je sa njegovom mirnoćom izuzetno strog.
Dašo Duturović nam je pričao kako se ocu neki đak požalio da mu je drug ukrao gumicu, na šta je moj Božo rekao: ‘Nemoj tako, to su preteške riječi. Ukrao. Nemoj tako da izgovaraš. Možda je samo pozajmio pa će vratiti’, i tako na lak način spustio tenziju.
Jednom je, sjećam se, jedan učenik, loš, ne baš pismen, najbolje uradio sastav, previše dobar i ‘jak’ za njegove sposobnosti. Moj otac ga nije ocijenio, samo je ispod napisao: ‘Koliko plaćaš pomagača?’, pa su učenikovi roditelji odustali od te prakse.
A u kući… Ko god je u prosvjeti, donese to kući, tu strogost. Tu nema odstupanja. I otac je, kao i sve njegove kolege, bio potpuno posvećen školi, kao prosvjetar starog kova. Čitav dan. I u radno vrijeme, i nakon njega-.
Familija Jovićević se 1969. preselila na Topolicu, u “Šesticu”. Tu je i dobio nadimak Džigi, dao ga je Zoran Vojinović.
-Prvi put kad smo došli na Topolicu nije bilo ulica, no gomila zgrada i oko njih pržina i dosta vegetacije. More je bilo nekako drugačije nego sad, bilo je sve otvoreno, znalo se koliko je barki, ko smije da dolazi…
‘Šestica’ (danas naspram ‘Varadera’ i ‘Auguste’) i ‘Sedmica’ koja je srušena nakon zemljotresa (preko puta Milicije) su bile u paru, a mi smo napravili fudbalsko igralište, sa gredama.
Željezničke zgrade su dolazile, Žuta zgrada, igralo se svako predveče. Svi su igrali fudbal, drugih sportova nije bilo. Žarko Đurišić je živio u ‘Sedmici’, Vuko Pekić, Zoran Vojinović…
Tu gdje je sad ‘Potkovica’ bilo je mnogo borova, kućice ispod njih, nisu morali da nas traže, tu smo bili bezbjedni. ‘Turist’ je bio pored zgrada, gledali smo rijeke stranih turista kako se kreću ka feribotu ‘Sveti Stefan’.
Strašno smo se čudili gledajući Njemce kako sa jednim papirom u rukama idu stotinjak metara od stola da nađu kantu za smeće. Tad smo shvatili da mi nismo baš takvi. Na parapetu se sjedilo, a oni stariji su svirali gitaru.
Ima jedan detalj iz djetinjstva, sjećam se Poljoprivrednog dobra iza Poljoprivredne škole, tu đe je sad Gradska biblioteka. Kad se pomuzu ujutro krave, mlijeko bi se sipalo u velike aluminijumske kante i triciklom raznosilo po gradu da se prodaje.
Došli bi oko 8, 9 ujutro, mi bi strčali sa po dvije boce i kupovali na licu mjesta. I tako od zgrade do zgrade. Pjaca sa betonskim bankovima bila je pored ‘Turista’, i prva Nešova suvenirnica sa školjkama.
On se sjetio da od ronilaca otkupljuje školjke, zvijezde, ježeve i prodaje kao suvenire Njemcima, bilo je to neđe 1971/72, desno od ‘Turista’ ka Dvorcu, pored korza-detaljan je Jovićević, koji dodaje da se iz “Šestice” i “Sedmice” ipak redovno, sve do 1975. išlo na Pristan.
-Prvo, na Darove topole, da gledamo fudbal. Mi mlađi bi sjeli na prugu, pa kad voz dođe – ti ustaneš, on prođe – opet sjedneš. Tamo je bio i kino, najviše smo voljeli westerne, a od juna do avgusta bi išli na Ljetnju pozornicu.
Tu su se davali filmovi, ali i koncerti, sjećam se dolazaka Silvane Armenulić i Lepe Lukić. Ako nekoga nisi mogao da nađeš tokom dana jer nije bilo telefona i slično, bio je uveče ispred Ljetnje pozornice-.
U Zgrade Solidarnosti Jovićevići su prešli 1974. godine:
-Zgrade solidarnosti su bile za radnike Luke Bar, ali je bilo i osam prosvjetnih stanova. Potpuno zelenilo, nijedna kuća desno od naših ulaza, samo lijevo Pivnica, zgrada preko puta Gimnazije, Tri kule, više ništa…
Na mjestu današnje škole BJO bio je mali fudbalski stadion, napravili su ga Mijo Petrović i ovi stariji. Od nas je kretao zabran, močvara, išli su lovci u lov tu đe je sad Opština-.
Zoran Džigi Jovićević se košarkom počeo baviti u Gimnaziji, na spoljnjem terenu između čempresa, kao član kadetske ekipe KK „Mladost“, 1973.
-Još od 1973. se igrala u Baru Crnogorska liga. Sjećam se da je Boro Vučević u vojsci porastao nevjerovatnih osam santimetara, bio je ljevak, izuzetan košarkaš je bio, a još bolji kao ličnost, igrao je ljepše i gracioznije nego njegov sin Nikola sad.
Kad sam počeo da treniram, Branka Korać je vodila prvu ekipu, a podmladak Mihailo Pavićević Pajo, iako samo 3, 4 godine stariji od nas.
Odabrao je nas 15 igrača od mogućih 40, bili su tu i Dragan Otašević, Bojica Pešić, Vasko Lalošević, Zoran Vojinović, Milovan Obradović, Džile Krnić, Zoran Andrović…
Tokom 1976. bilo je Kadetsko prvenstvo Crne Gore u sali Gimnazije, i u onakvu salu bez ikakvih tribina nekako su uguralo bar 200 ljudi, niko ne zna kako. Dobili smo ‘Partizan’ iz Tivta dva razlike, oni su plakali, a mi slavili prvi košarkaški pehar koji je stigao u Bar.
Crnogorska liga seniora se igrala na spoljnom stadionu, konopac je bio oko terena, i klupe. Rijetko su nas dobijali tu, ali se dešavao poraz od ‘Ivangrada’ sa braćom Boričić ili ‘Sutjeske’ koja je bila mnogo slabija.
Dolazili su, onako drugarski, eminentni treneri kod nas. Bata Đorđević, čiji je kum Aco Cvetinović i ima kuću na Utjehi, radio je malo sa prvim timom, onda Boža Maljković čitavo ljeto, imao je 26 godina, kasnije Đorđe Andrijašević iz Antiba koga je doveo Ljubo Skoković, pa Luka Stančić koji je radio sa mlađim kategorijama…-taksativno navodi Jovićević, uz opasku da je sve počelo od Branke Korać.
-Branka je utemeljivač barske košarke, a Ljubo Skoković je nastavio nakon nje. Ona je sve započela, rijedak entuzijasta. Kupila nam je prve dresove od svoje plate, i Ljubo je dodao nešto para. Crveni dresovi kadetske ekipe-.
Igrao je aktivno košarku u “Mladosti” do vojske, juna 1980. godine, a i u SMB uniformi je bio aktivan:
-Vojska nam je oduzela puno, pa i sport. Tamo su me našli neki oficiri, pa sam igrao vojne turnire u Splitu, Dubrovniku, Pločama…-.
Očekivano, najzanimljiviji dio priče vezan je za nastanak “Katapulta”, najdugovječnije barske grupe, i za nastanak prve ploče. Nije to bio Džigijev prvi ulazak u pop-rock. Učestvovao je na manifestaciji “Glas Bara” 1977. u Domu kulture, pjevajući “U tvojim plavim očima” sastava “Indexi”. I u vojsci je pjevao sa orkestrom.
-Ljeta 1982. na Crvenoj plaži upoznajem Gulu Pejovića i Zlatka Čikića. Malo smo probali, svirali kod Zlatka u stanu, ‘Divlje jagode’, ‘Time’, išlo je ali se ništa nije dešavalo do poslije Nove godine kad smo odlučili da napravimo bend.
Gula je doveo Iska Čobića na bubnjevima, a ja Dragana Čobića na basu. Počeli smo da vježbamo u barakama Turističkog saveza (kasnije nazvanim Milicijske barake), sredio nam Danilo Mijović, Bobanov otac.
Zapisao sam na gitari datum 11. april 1983, kao dan osnivanja ‘Katapulta’. Prvi put smo nastupili kao predgrupa ‘Ružinom trnu’ sa nekih sedam autorskih pjesama, nakon čega su oni primijetili Iska i odveli ga u svoj bend, pa ga je zamijenio Boban Mijović.
Imali smo onda koncert-igranku u Gimnaziji, bina su bile klupe čvrsto vezane konopcem, a bili smo decembra 1985. u Domu kulture usred ‘Glasa Bara’ u pauzi proglašenja pobjednika sa 4, 5 pjesama. Stevo Popović je dizajnirao plakat sa usnama kao na ‘Eto, baš hoću’, takve su bile i ulaznice.
Na početku smo radili neke pjesme, koje smo i usnimili u Beogradu, u studiju ‘O’ Olivera Jovanovića, ali nikad nismo ubacili na ploču. Gula je imao dosta pjesama još kad smo počeli da vježbamo.
Zlatko je bio izuzetan gitarista, meke ruke, njegov udio je bio veliki, malo sam ja pjevački dorađivao načinom pjevanja. Dragan Čobić je svirao 5, 6 instrumenata, po svestranosti je odmah iza Noca Brajovića i Boža Gagovića-priča Džigi Jovićević.
Naredni veliki korak bilo je snimanje prve ploče.
-Demo snimke nam je snimio Noco na trakama u Radio Baru. Kako smo izabrali koje će pjesme ući na album, uopšte se ne sjećam, bilo je to prilično užurbano, konfuzno, pa smo čak onu ‘Mogu da mi zabrane’ zaboravili da stavimo na LP.
Veliki dio materijala smo usnimili u studiju ‘Kazablanka’ Miše Aleksića, a dopunske dvije – ‘Jesenji vjetar’ i ‘U tvojim očima’ u studiju kod Stojketa. Na toj ploči smo prvi govorili o ulicama Bara, o poznatim ljudima… ‘Ulica koju zaobilaze svi’ su Zgrade solidarnosti, blizu je živio i Zoran Popović Pop…
Meni je najljepša ‘Htio sam noćas da ti pišem’, koja je bila druga na Top 20 Radio Zagreba, i na njoj je usnimljeno sedam gitara, dok se snimatelju i producentu i čovjeku koji je odsvirao mnogo toga na albumu Dudi Bezuhi najviše sviđa ‘Ne govori ništa’, to nam je 50 puta rekao…
Ja sam snimio sve faktički na prvu loptu. Tu matricu koja je bila gotova, a koju je napravio Bezuha, nisam čuo do dolaska kod njega u stan, nakon čega smo ušli u studio.
Garantujem da bi zvučalo bar tri puta pjevački bolje da sam vježbao na poznatu matricu, a opet možda bi to odnijelo onu prirodnost.
Na pjesmi ‘U tvojim očima’ klavijature je svirao Aleksandar Vuksanović, danas poznatiji kao Aca Lukas, tada je radio kao klavijaturista, i često boravio u tom studiju, kao i Srba Mladenović, koji je radio decenijama sa Nedom Ukraden. Aca se sam ponudio, legla mu je pjesma nekako…-sjeća se Džigi.
Iako je materijal bio odličan i za barske i crnogorske prilike daleko iznad prosjeka, to nije bilo dovoljno da se ostvari uspjeh na širem planu:
-Glavni naš problem je bio što smo sve radili na o-ruk, nije bilo nikoga da vodi naše karijere. Da smo imali menadžera, ne bi nam se neke greške desile.
Mi smo se svi individualno borili za bend. Ja sam preko Radmile Diklić sredio da se pojavimo u popularnoj emisiji ‘Disko Folk’, Gula u ‘Beogradskoj hronici’, zvali su nas na ‘Nedeljno popodne’ TV Zagreb kod Saše Zalepugina, ali nismo pošli…
Živjeli smo, a neki i radili, u Baru, daleko od centra diskografskih zbivanja, a morali smo biti na licu mjesta da bi bili viđeni. Moralo se otići dalje, prelomiti preko koljena, ali se to nije dogodilo-.
Džigi je 1990. otišao za Kanadu, a Mićo Vujović sa klavijatura prešao na mjesto vokala “Katapulta”.
-Bilo je razlika – ja sam bio roker, Mićo isključivo radi pop muziku. Pjesme sa drugog albuma ‘Katapulta’ nisu rađene za pop varijantu i njegov glas, već za moj, pjevao sam ‘Aca Borozana’ i ‘Ulicu starog pjesnika’ godinama.
Trebalo je da se uradi drugačiji tonalitet za Mića, ‘Decembar’ ga je vokalno izmorio, recimo. Da ne bi bilo zabune, Mićo je izuzetan čovjek koga mnogo poštujem, i uvijek kad se sretnemo kao da se ni rastajali nismo.
Nikad nismo imali zle riječi. Čak smo negdje u ljeto 1987. zajedno nastupali u ‘Turistu’ u okviru tezgaroškog benda ‘Večernja zvona’, dao sam ime po filmu Lordana Zafranovića: Sajo Kovač gitara, Mićo klavijature, Zlatko Kapa bass, Emina Čivović drugi vokal, Slobodan Mijatović Promaja iz Nikšića na bubnjevima…
Mićo je tada pjevao samo dvije pjesme, mislim Terensa Trent D’Arbija-govorio je Džigi, koji se muzici vratio tek sa himnom RK “Mornar” na tekst i muziku Jovice Mašanovića.
Pojavio se i ponovo opčinio publiku 5. marta 2010. na slavljeničkom koncertu “Katapulta”.
-Isprva nisam htio da nastupim, ali nisam htio ni da budem jedini koji neće da bude tu. Zato sam sedam dana vježbao sa bendom po nekoliko sati, da dođem potpuno spreman. Nisam htio da me mlađa publika, koja me nikad nije čula, vidi kako se mučim i falširam.
Mislim da je bilo sasvim dobro, a kad pomisliš, te pjesme koje sam još na prvoj ploči otpjevao, vrijede i danas. Baš mi je sin rekao da momci, kad se napiju, znaju da zapjevaju ‘Ja sam se kleo s tobom’.
A prošlo je skoro 35 godina od tada, to znači da su preživjele-zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Zoran Džigi Jovićević.
